Istinita priča o jednoj životinji rođenoj u mesnoj industriji. Kamion koji je vozio tu kravu bio je istovaren u oboru za stoku jednog rujanskog jutra u Kentuckyju. Nakon što su druge životinje izašle iz kamiona, ona je ostala iza, u nemogućnosti da se kreće. Radnici su upotrijebili uobičajene električne palice na njenim ušima da je pokušaju natjerati da izađe iz kamiona, tukli su je i ritali u lice, pod rebra i u stražnjicu, ali se ona još uvijek nije pomaknula. Zatim su svezali uže oko njenoga vrata, a drugi kraj na učvršćeno mjesto na tlu i pokrenuli kamion. Krava je vučena duž poda kamiona i padom na tlo slomila je obje stražnje noge i zdjelicu. Tako je ostala do 19:30.

Prva tri sata ležala je, mučući, na jarkom suncu. Povremeno, nakon obavljene nužde, koristila se prednjim nogama da se dovuče do čistog tla. Također se pokušala dovući do sjenovitog područja, ali se nije mogla tako daleko pomaknuti. Sve u svemu, uspjela se pomaknuti bolnih 11 do 12 metara. Radnici joj sve to vrijeme uopće nisu dali vode. Vodu je dobila od Jessie Pierce, lokalne aktivistice za prava životinja, koju je pozvala žena koja je bila svjedok cijelog slučaja. Jessie je stigla u podne. Nakon što nije mogla dogovoriti nikakvu suradnju sa zaposlenicima, zvala je okružnu policiju. Policajac je stigao, ali je od svog nadređenog dobio upute da ne čini ništa; otišao je u 13 sati. Poslovođa je izvijestio Jessie da je od osiguravajućeg zavoda dobio dozvolu da ubije kravu, ali to nije učinio dok je Jessie bila tamo. Ona je, sumnjajući u njegovu riječ, otišla u 15 sati. U 16:30 se vratila i vidjela da su svi otišli. Tri psa su napadala kravu, koja je još bila živa. Sada je još patila i od brojnih rana, a vodu za piće su joj uklonili. Jessie je kontaktirala državnu policiju. U 17:30 su stigla četiri policajca. Pripadnik teritorijalne policije Jan Wuchner je želio kravu ubiti pištoljem, ali mu je rečeno da će to učiniti veterinar. Dva veterinara iz postrojenja je nisu htjela eutanazirati, rekavši da zbog očuvanja kvalitete mesa, ona ne može biti ubijena na taj način. Napokon je u 19:30 stigao mesar i ubio kravu pištoljem. Njeno tijelo je prodano za 307,50 dolara.

Kada je novinar Kentucky Posta ispitivao poslovođu, dotični je rekao, “Nismo ništa učinili toj kravi”, a pažnju koju su prema kravi pokazali Jessie i policajci, nazvao je “sranjem”. Prilikom intervjua se smijao, govoreći kako on smatra da nema ništa loše u načinu na koji se s kravom postupalo.

Ovo nije osamljeni slučaj; zapravo to je toliko uobičajeno, da se životinje u takvom stanju u mesnoj industriji zovu “oborene” i niti mesna industrija niti Ministarstvo poljoprivrede nisu učinili nikakav pokušaj da se s njima postupa humanije. Standardni je postupak stočnih radnika da pronađu takve životinje, zavežu ih za kraj kamiona i vuku po tlu do mjesta gdje ih ostave jedne preko drugih da čekaju mesara. Postupanje s “oborenim” životinjama je dokaz da mesna industrija ne može nadzirati samu sebe. Potrebno je da javnost zahtijeva promjenu i odbije trgovinu proizvodima te nedostojne industrije.