|
|
Upoznajte meso na vašem tanjuru
Pitajte stručnjake:
“Zar klanje
nije regulirano propisima?”
Zakoni koji bi regulirali transport
životinja uzgojenih za hranu
praktično ne postoje. Jedini
zakon koji se odnosi na transport do klaonice, odnosi se na transport
vlakom, dok se 95% životinja
prevozi kamionima, gdje su
izložene vremenskim ekstremima, prenatrpanosti, gladi i žeđi.
Svake godine nebrojene životinje umiru zbog toplinskih
udara ili se smrznu tijekom
prijevoza. Ponekad se smrznu životinje na bočnim stranama kamiona,
pa ih se mora na silu izvlačiti. U klaonicama, životinje se
često oderu i raskomadaju dok su još potpuno pri svijesti.
Gail Eisnitz, autorica
knjige Slaughterhouse
|
|
Svinje, krave i pilići su osjećajne individue - oni osjećaju ljubav,
radost, usamljenost i strah, baš kao i psi, mačke i
ljudi. Samo u SAD-u se više od 25 milijardi životinja
godišnje ubija u industriji mesa - i to na načine koji bi zgrozili
svaku imalo suosjećajnu
osobu. Prosječan mesojed
odgovoran je za zlostavljanje i smrt stotine životinja.
Na mliječnoj farmi
Najveći broj malih obiteljskih farmi je zamijenjen velikim industrijskim
farmama, gdje su krave lancima oko vrata vezane za beton u velikim
halama i tretirane poput strojeva za mlijeko.
Kako bi povećali proizvodnju, mnogi stočari kravama
uštrcavaju umjetne hormone rasta, koji kod krava
povećavaju rizik da obole od mastitisa, bolne infekcije
vimena. Krave proizvode mlijeko iz istoga razloga
kao i ljudi: da bi hranile svoje mlade. Njihova telad
im se "nasilno" oduzima ubrzo nakon rođenja.
Ženska telad se odmah pridodaje mliječnom stadu ili
se kolje zbog reneta u njihovim želucima (za pravljenje
sira). Kada izgube sposobnost proizvodnje mlijeka
nakon otprilike četiri godine, krave majke se ubijaju
i melju u hamburgere.
Povezanost mliječne i kožne industrije
Čak i na malim obiteljskim mliječnim farmama, neželjena muška telad
se prodaje industriji kože, gdje se uzgaja u mračnim boksovima. Vezani
oko vrata unutar uskih pregradaka koji zaudaraju na amonijak od nagomilanog
izmeta i mokraće, onemogućeni su da naprave makar i jedan korak u bilo
kojem smjeru, da se okrenu ili da bez teškoća legnu. Lišeni majki i
sami, oni pate od anemije, proljeva, upale pluća i šepavosti i prvi
puta vide danje svjetlo na putu u klaonicu.
Što se događa sa “stokom za bifteke”?
“Stoka za bifteke” provede većinu svog života u prenatrpanim tovilištima.
Stočari su otkrili da mogu maksimalno povećati profit tako da svakom
govedu daju samo 1,3 kvadratna metra životnog prostora – kao da stavite
12 polu-tonskih goveda u prosječnu spavaću sobu! Goveda trpe bolne postupke
poput žigosanja, kastracije i uklanjanja rogova bez anestezije. Ona
često umiru zbog upale pluća, dehidracije ili toplinskog udara provodeći
duge periode bez hrane i vode u prenatrpanim kamionima dok ih se prevozi
u tovilišta ili klaonice.
 Istinita
priča o jednoj životinji rođenoj u mesnoj industriji. Kamion koji
je vozio tu kravu bio je istovaren u oboru za stoku jednog rujanskog
jutra u Kentuckyju. Nakon što su druge životinje izašle iz kamiona,
ona je ostala iza, u nemogućnosti da se kreće. Radnici su upotrijebili
uobičajene električne palice na njenim ušima da je pokušaju natjerati
da izađe iz kamiona, tukli su je i ritali u lice, pod rebra i
u stražnjicu, ali se ona još uvijek nije pomaknula. Zatim su svezali
uže oko njenoga vrata, a drugi kraj na učvršćeno mjesto na tlu
i pokrenuli kamion. Krava je vučena duž poda kamiona i padom na
tlo slomila je obje stražnje noge i zdjelicu. Tako je ostala do
19:30.
Prva tri sata ležala je,
mučući, na jarkom suncu. Povremeno, nakon obavljene nužde, koristila
se prednjim nogama da se dovuče do čistog tla. Također se pokušala
dovući do sjenovitog područja, ali se nije mogla tako daleko pomaknuti.
Sve u svemu, uspjela se pomaknuti bolnih 11 do 12 metara. Radnici
joj sve to vrijeme uopće nisu dali vode. Vodu je dobila od Jessie
Pierce, lokalne aktivistice za prava životinja, koju je pozvala
žena koja je bila svjedok cijelog slučaja. Jessie je stigla u
podne. Nakon što nije mogla dogovoriti nikakvu suradnju sa zaposlenicima,
zvala je okružnu policiju. Policajac je stigao, ali je od svog
nadređenog dobio upute da ne čini ništa; otišao je u 13 sati.
Poslovođa je izvijestio Jessie da je od osiguravajućeg zavoda
dobio dozvolu da ubije kravu, ali to nije učinio dok je Jessie
bila tamo. Ona je, sumnjajući u njegovu riječ, otišla u 15 sati.
U 16:30 se vratila i vidjela da su svi otišli. Tri psa su napadala
kravu, koja je još bila živa. Sada je još patila i od brojnih
rana, a vodu za piće su joj uklonili. Jessie je kontaktirala državnu
policiju. U 17:30 su stigla četiri policajca. Pripadnik teritorijalne
policije Jan Wuchner je želio kravu ubiti pištoljem, ali mu je
rečeno da će to učiniti veterinar. Dva veterinara iz postrojenja
je nisu htjela eutanazirati, rekavši da zbog očuvanja kvalitete
mesa, ona ne može biti ubijena na taj način. Napokon je u 19:30
stigao mesar i ubio kravu pištoljem. Njeno tijelo je prodano za
307,50 dolara.
Kada je novinar Kentucky
Posta ispitivao poslovođu, dotični je rekao, “Nismo ništa učinili
toj kravi”, a pažnju koju su prema kravi pokazali Jessie i policajci,
nazvao je “sranjem”. Prilikom intervjua se smijao, govoreći kako
on smatra da nema ništa loše u načinu na koji se s kravom postupalo.
Ovo nije osamljeni slučaj;
zapravo to je toliko uobičajeno,
da se životinje u takvom
stanju u mesnoj industriji
zovu “oborene” i niti mesna
industrija niti Ministarstvo
poljoprivrede nisu učinili
nikakav pokušaj da se s
njima postupa humanije.
Standardni je postupak
stočnih radnika da pronađu
takve životinje, zavežu
ih za kraj kamiona i vuku
po tlu do mjesta gdje ih
ostave jedne preko drugih
da čekaju mesara. Postupanje
s “oborenim” životinjama
je dokaz da mesna industrija
ne može nadzirati samu
sebe. Potrebno je da javnost
zahtijeva promjenu i odbije
trgovinu proizvodima te
nedostojne industrije.
|
|
|